Sjećanje na 14. kolovoz 1992. godine - ponovo rođen, hvala ti Bože na drugoj šansi!

Kreirano: 14. Kolovoz 2018.

Mato 04Piše: MATO DUDIĆ, dopredsjednik Udruge policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata Vukovar

Pričalo se da bi mogli ići, u već ne znam koju razmjenu zarobljenika, ali ovaj put po načelu svi za sve.

Naime, pojavio se u tadašnjoj Jugoslaviji nekakav veliki demokrata po imenu Milan Panić. Kako mu je uspjelo da postane predsjednik tadašnje jugoslavenske države ni dan danas mi nije jasno, a tek kako je uspio utjecati na tadašnje vodstvo Srbije i dogovoriti tu razmjenu, to mi je još manje jasno. Vjerujem da ga je sam Bog poslao.

Nitko skoro, baš nitko, nije vjerovao da će doći do te razmjene. Međutim, ja sam čvrsto vjerovao u to. Za vrijeme dugog boravka u logoru kod mene se razvilo šesto čulo. Nikad se nisam prevario kad se trebalo nešto loše ili dobro dogoditi. Ovaj puta sam osjećao pozitivnu energiju, bio sam nekako sretan, veseo i skoro sam svima govorio: «Dajte što vam je, idemo na slobodu, što ste povješali glave» i slično! Malo tko me tada razumio. Svi su me gledali i mislili tko zna što, možda čak i da sam prolupao. Obzirom da se razmjena trebala održati 14. kolovoza, dan pred obećanu razmjenu nikako da prođe. Dan je trajao čitavu vječnost, a nitko da nam službeno saopći tu vijest. Padala je večer, a napetost je iz sata u sat sve više rasla i nitko nije ni pomišljao da ide na počinak. Svi smo očekivali tu radosnu vijest, ali ona nikako da stigne. Razgovarali smo između sebe i donosili koje kakve zaključke. Netko je rekao: "Pa, vidite da smo u zadnje vrijeme dobivali dosta redovno hranu i nešto u većim količinama, vjerojatno da bolje izgledamo kad izađemo na slobodu", ili "Čuvari se drukčije ophode prema nama, čak su postali i ljubazniji".

Bilo je tu svega i svačega. Tražio se način kako povjerovati u to, da će se razmjena ipak dogoditi sutra. "Ako je tako, zašto nam već nisu javili da se pripremimo, već je skoro ponoć" – netko je dobacio. I kad je bila izgubljena skoro svaka nada, stigli su čuvari i saopćili tu radosnu vijest: "Danas idete na razmjenu". Uslijedilo je još kojekakvi naredbi, ali više nitko nije slušao. Ja se uopće ne sjećam što je taj čuvar tada sve rekao, ali ono glavno sam čuo. Za čudo Božje čuvari su bili toliko ljubazni, da ih se nije moglo prepoznati. Uporno su nam objašnjavali što nam je činiti. Ja sam za jedan tren već bio spreman za pokret. Obukao sam crne hlače koje sam toliko čuvao i neku majicu, a na vrat sam objesio dva križa koja sam ispleo od tkanine. Pokupio sam svoja pisma, koje smo primali posredstvom Crvenog križa i čekao da krenemo. Dok sam čekao, promatrao sam te čuvare i pitao se gdje su nestale te zvijeri od ljudi. Toga dana bili su tako dobri i normalno su s nama komunicirali, kao da smo stari prijatelji. Imao sam osjećaj da će tražit da razmijenimo adrese i brojeve telefona.

Obavljena je prozivka i došao je trenutak da krenemo u koloni dva po dva u dvorište KPD Mitrovica. Dolje je već bila gužva, jer je većina izišla iz svojih soba. Opet je počela vika i galama, pretresi i oduzimanje onoga malo što nam je ostalo. U tome dijelu stražari nisu bili ljubazni kao oni kod nas u sobi. Sve što je vrijedilo oduzeto nam je. Obzirom da sam ja bio kao crkveni miš, bojao sam se da mi ne oduzmu moja pisma, koje sam držao u jednoj vrećici. Ukrcali smo se u autobuse, da li po abecedi ili po azbuci neznam, ali mene je dopao prvi bus. Sjedio sam na trećem sjedištu od prvih vrata U mojoj blizini bili su i naoružani vojnici koji su bili jasni i glasni, kada su naredili: "RUKE NA LEĐA I GLAVE DOLE". Opet ta užasna naredba. Ali neka, neće još dugo. Kad sam izdržao ovih 270 dana, izdržat ću i ovo malo. Već je svitalo, kada je krenuo bus u kojem sam se ja nalazio. Počelo je batinanje. "Ti crnokošuljaš", obrati mi se jedan od čuvara (pritom me udarivši palicom po leđima): "Ajmo, pjevaj ustaške pjesme!". Kako sam bio raspoložen sigurno bi mu zapjevao prave domoljubne pjesme, ali se nisam mogao sjetiti teksta. Rekao sam samo da ne znam riječi na što me on upitao: "Tko zna riječi?". Netko se javio i počela je pjesma "Evo zore, evo dana".

U jednom trenutku s rukama na leđima, i svinutom prema naprijed, iz majice mi je ispala krunica koja je visjela oko mog vrata, što je čuvara jako razbjesnilo. Strgnuo mi ju je s vrata, kaznio s par udaraca palicom i sve to popratio pogrdnim riječima. Sve to je trajalo jako dugo, ni sam ne znam koliko. Uz batine koje sam dobivao još sam morao slušati tuđe jauke sa zadnjeg dijela busa. U jednom trenutku smo stali. Mislim da je netko rekao da smo se izgubili, te da se vraćamo nazad u Srijemsku Mitrovicu. Nedugo zatim krenuli smo dalje, meni tada u nepoznatom smjeru. Vrijeme je skoro stajalo. Učinilo mi se da putujemo čitavu vječnost u tom prokletom busu, i da nikad nećemo stići do odredišta. Odjednom čujem glas stražara. "Stigli smo!". U tom trenutku kao da mi je pao kamen sa srca. U autobus su ušli pripadnici UNPROFOR-a, ne znam ni sam kako li su se zvali. Zatim je čuvar rekao da dignemo glave gore. Kad sam pogledao van vidio sam široka ravna polja kojima nije bilo kraja. Ubrzo je od strane pripadnika UNPROFOR-a, ne baš na dobrom hrvatskom jeziku, uslijedila je naredba, da svi podignemo lijeve ruke gore, što smo morali svi učiniti. Pitao sam se: "Zašto lijeve ruke?". Vjerojatno su mislili da imamo satove na ruci, te da i oni uzmu koji suvenir od ustaša, kako su nas već nazivali. Našao se tu po koji sat i oni su krenuli u harač. Kada su stigli do Rame, koji je bio sobni starješina u KPD-u, a doveden je kao zarobljenik negdje iz Bosne, čuvar je rekao da ne dira Ramu. Ramo je inače i u logoru uživao povlašteni status, pa tako i ovaj put. Dok smo mi dobivali batine, on je bez ikakvih problema sjedio na sjedištu busa i to sve hladno promatrao. Kada smo kretali iz Mitrovice naši su čuvari dobili naređenje – Ramu ne dirati! Nema što, pravi lički medvjed.

Bus je ponovno krenuo i nakon nekoliko stotina metara ponovno stao. Uslijedila je naredba – "izlazite van ustaše" – i mi smo krenuli. Ja sam bio prvi u koloni. Vidio sam kako se vijori hrvatski stijeg i pomislio: hvala ti Bože! Našim mukama je stvarno kraj. Međutim, malo sam se prevario. Odjednom je počela vika i galama, pojavio se komandant logora plavi 6 i upitao nas: "Tko vas je pustio, nema ništa od razmjene, vaši vas neće". Jedno vrijeme sam stajao kao skamenjen, nevjerujući vlastitim ušima što sam čuo. Morao sam na malu nuždu i od komandanta sam zatražio dopuštenje. Rekao je da mogu, ali neka pripazim jer se nalazimo na miniranom području. Dok sam se odvojio od kolone, gledao sam okolo i pomislio kakve su mi šanse da probam potrčat prema mjestu na kojem sa vijorio hrvatski stijeg, pa neće me valjda pred svim tim svjedocima ubiti. Ja sam čvrsto odlučio da se u Mitrovicu više ne vraćam. Ipak sam odustao od bježanja jer tko zna koliko bi uopće i mogao trčat nakon tih devet mjeseci zatočeništva. Dok sam se lomio što učiniti, stigla je naredba – "nazad svi u autobuse". Ja se u Mitrovicu ne vraćam rekao sam plavom 6, on se na to samo kiselo nasmijao. Kad smo ponovno zauzeli pozicije u autobusu uslijedila je naredba, meni tako poznatu, – "glavu dole, ruke na leđa". Uz sav trud da savijem glavu prema dolje jednostavno nije išlo. Vratni i leđni mišići su se totalno ukočili od dugotrajnog sjedenja u istom položaju, tako da nije bilo šanse da se vratim u položaj u kojem sam bio skoro devet sati. Ubrzo mi je priskočio jedan od čuvara i pomogao mi, tako što me lupio dva-tri puta palicom po ukočenom mjestu i glava je sama pala. Autobusi su krenuli nazad i gotovo odmah opet stali. Kraičkom oka sam vidio da se nalazimo u nekom hangaru. Upadaju novi mučitelji koji su se predstavili kao milicija krajine. I njima je upala u oči ta moja crna odjeća i odmah su navalili na mene, vičući glasno: "udri crnokošuljaša i ustašu". Sijevali su udarci sa svih strana, ali ovaj put šakama i nogama. U jednom trenutku pogodila me u pleksus četnička čizma, takvom silinom da sam na trenutak ostao bez daha i skoro se onesvijestio. Jedan od milicajaca gurnuo mi je cijev pištolja u usta i rekao: "Ubit ću te, bre, kao kera!". Za čudo Božje ja nimalo nisam pokazivao straha, nego sam ga prkosno gledao u oči iz kojih se je iščitavala nevjerojatna mržnja i bijes.

Sve to su mirno promatrali ruski vojnici, koji su bili pripadnici UNPROFOR-a. Čak su sudjelovali u premlaćivanju ostalih mojih suboraca. Mislim da me tada spasilo pojavljivanje komandanta logora, koji po dolasku istjerao te zvijeri, upitavši ih: "Tko vas je pustio unutra?". Nakon otprilike dva sata fizičkog i psihičkog mučenja, ponovno smo krenuli prema mjestu razmjene. Ovaj puta je išlo sve po planu. Ubrzo sam bio u koloni koja se mimoilazila s kolonom srpskih zarobljenika. Krajičkom oka sam vidio da su oni hodali uzdignute glave i nasmijanog lica. Čuo sam glas: "Digni te glave, gotovo je, sad ste slobodni". I gle stvarno, slobodan sam. Ispred mene su stajali vojnici u hrvatskim odorama. Počeli su mi se miješati osjećaji sreće, tuge, žalosti, jada i bijesa. Nisam znao što učiniti u tom trenutku, samo sam se sagnuo i poljubio slobodnu hrvatsku grudu.

U gradu Osijeku doček je bio veličanstven, po pričama drugih, jer ga ja nisam bio svjestan. Ovaj put se čula vriska mojih suboraca, ali ne zbog batina već od sreće što smo konačno na slobodi. Mene su se ipak najviše dojmili ljudi koji su u rukama držali fotografije sinova, muževa i očeva, i pitali dali smo ga možda gdje vidjeli. Nažalost, malo tko od nas im je mogao pozitivno odgovoriti. U jednom sam trenutku čuo službenog spikera da se Mato Dudić javi na binu. Nisam znao dali itko čeka tu u Osijeku, no ubrzo sam ugledao svog mlađeg brata Tomislava u odori hrvatske vojske kako mi hita u zagrljaj. Rekao mi je tu smo svi: mama, Srećo (drugi brat), tetka, susjedi i prijatelji. Ja sam ga upitao za svoju djevojku Ankicu. Ona te čeka u Zagrebu, odgovoriše mi. Čovječe kakav Zagreb, ne idem ja u nikakav Zagreb, ja ostajem ovdje, uzvratim im. U tom kratkom razgovoru stigao sam do ostatka odbora za doček. Emocije su proradile, ali za čudo ja suzu nisam pustio, dok je većina njih bila uplakana. Ja sam bio zbunjen, nesvjestan i pomalo hladan, pljuštala su pitanja, a ja sam odgovaro sa kratkim odgovorima: da ili ne.

Mučilo me i to što nema još nekoga koga sam željno očekivao, pitao sam se gdje nestala ta ljubav, je li moguće da je tih devet mjeseci toliko toga promijenilo u našem odnosu. Znam da je bilo malih problema za mog boravka u logoru jer sam ja mislio da me nitko ne treba obzirom da sam prvo pismo posredstvom Crvenog križa dobio tek nakon četiri mjeseca boravka u logoru. Kad sam saznao pravi uzrok toga ja sam se svima ispričao pa tako i svojoj supruzi. Ubrzo sam se pomirio sa svim i krenuo dalje, te prihvatio stanje takvo kakvo je. Već u večernjim satima tog dana imao sam telefonski poziv od moje supruge koja mi je rekla da me čekala u Zagrebu te pitala zašto nisam došao kod nje. Ja sam dosta hladno odgovorio: "Nije meni mjesto u Zagrebu, nego ovdje među svojima!". Pitala me dali može doći u Privlaku, a ja sam kratko odgovorio neka sama odluči. Tako sam govorio jer sam se osjećao povrijeđeno, a uz sve to bio sam totalno zbunjen.

Idući dan je osvanuo, a ja se nisam ništa bolje osjećao. Dok sam tako šetao vani, u dvorištu, u daljini sam ugledao siluetu koja se kretala ulicom u mom pravcu. Kako se silueta približavala tako mi je sve više ličila na moju suprugu. Gle, pa to je ona, pomislio sam, vidio sam da je uplakana, a ja sam i dalje ostao mrtav hladan. Zagrlili smo se i poljubili i ona je počela objašnjavat. Zaustavio sam je i rekao da ima vremena za brazgovor o tome. Taj me susret vratio unazad u vrijeme kad smo se rastajali jer situacija je bila slična. Dok smo bili u zagrljaju ona je plakala, a ja kao stijena hladan, samo ovaj put ta moja hladnoća je bila iz drugog razloga. Ipak ubrzo smo prebrodili tu krizu i ljubav je pobijedila.

U biti ja sam polako dolazio sebi i budio se iz nekog ružnog sna. Potisnuo sam sve negativnosti koje su se skupljale tih dugih devet mjeseci i rekao sebi: glavu gore, pred vama je blistava budućnost.

Mato 01

Mato 02

Mato 03

Povratak na naslovnicu

 

NA VRH